Jovana Purić je Srbiju napustila 2017. godine i već je uspela da stekne zavidno iskustvo radeći u Kini i Vijetnamu.
“Imam 29 godina i rođena sam u Kruševcu. Završila sam Fakultet političkih nauka, smer za Socijalnu politiku i socijalni rad.
Iz Srbije sam otišla 2017. godine. Nakon završenog fakulteta shvatila sam da su šanse za profesionalno angažovanje u državnom sektoru, što je primarna oblast angažovanja socijalnog radnika, skoro pa nepostojeće kao i da to nije nešto čemu težim i što bi me ispunilo lično i profesionalno.
![](https://krusevacpress.com/wp-content/uploads/2020/09/jovana-puric-5-350x197.jpg)
Bila sam zaposlena u par firmi vezanih za internet poslovanje, međutim želela sam da naučim više i shvatila da želim da svoje životno i profesionalno iskustvo gradim van granica Srbije.
Želja da upoznam kulture dalekih zemalja i drugih kontintenata bila je izražena još od malih nogu tako da je zapravo ta želja za avanturom ono što je najviše prevladalo da se odselim iz Srbije. Putovanje u Aziju pažljivo je planirano kako bih se 2017. godine preselila u Kinu. U provinciji na jugoistoku Kine Guangdong, gradu Šenženu, živela sam do početka ove godine. Trenutno živim u Vijetnamu gde se poseta zbog godišnjeg odmora zapravo pretvorila u krajnje odredište zbog trenutne situacije sa koronavirusom i nemogućnosti putovanja“, započinje svoju priču Jovana Purić.
Pored Vijetnama i Kine Jovana je uspela da obiđe i par zemalja Jugoistočne Azije i imala priliku da se bliže upozna sa načinom života u ovom delu sveta.
Ističe da bi volela, kada joj mogućnosti dozvole, obiđe i ostale zemlje Jugoistočne kao i Centralne Azije.
“Jedan od faktora koji je uticao na to da se odselim iz Srbije je svakako nedostatak perspektive i toksična društvena atmosfera. Većina nas koji odlazimo iz zemlje ima zapravo jako skromne materijalne težnje a to su primanja koja mogu da pokriju troškove stanovanja, putovanja i nekih malih stvari. U Srbiji, nažalost, ove male stvari koje se u razvijenim zemljama podrazumevaju pod normalnim, predstavljaju luksuz i vrlo je teško finansirati bilo šta drugo osim osnovnih životnih troškova.
![](https://krusevacpress.com/wp-content/uploads/2020/09/jovana-puric-1-350x350.jpg)
Želela bih da se vratim u Srbiju zbog porodice i prijatelja. Moram da priznam da su oni ono što mi najviše nedostaje. Ali upravo ta toksična društvena i politička atmosfera koja se preslikava na materijalno stanje, nešto je što me odvraća od činjenice da se trajno vratim u Srbiju.
Sa porodicom i prijateljima, što u Srbiji sto u ostalim delovima sveta održavam redovne kontakte putem interneta“, kaže Jovana i nastavlja.
“U Kini sam imala prilike da radim kao predavač engleskog jezika i da budem angažovana sa decom i mladima. Ovo mi je pružilo mogućnost da produbim znanja u oblastima kojima sam bavila na fakultetu kao i uvid u način na koji se u drugim kulturama prilazi obrazovanju i vrednostima koje se ugrađene u školski sistem i vaspitanje dece.Moj posao je trenutno i dalje usko vezan za oblast obrazovanja i rad sa decom i mladima.
Zemlje Istočne Azije su jako razvijene u različitim oblastima tehnologije i internet delatnosti čemu sam posvedočila iz prve ruke i što svakako predstavlja još jednu od sfera mojih interesovanja ka kojoj bih želela da se dalje profesionalno orijentišem“.
![](https://krusevacpress.com/wp-content/uploads/2020/09/jovana-puric-3-350x350.jpg)
Jovana naglašava da do sada nije imala nikakve poslovne kontakte sa ljudima iz Kruševca radi moguće saradnje.
“Otvorena sam za saradnju budući da su tržista Istočne I Jugoistočne Azije obilata proizvodima i resursima koji ne samo da se proizvode po nižoj ceni nego ih ima i u daleko većoj raznovrsnosti nego u Srbiji.
Inače, u Kini postoji velika i aktivna srpska zajednica. Bila sam redovno uključena u neke od aktivnosti koja su tamo organizovane i na taj način stekla puno novih poznanika i prijatelja. Ono što sam shvatila je da je srpska dijaspora, u odnosu na druge zajednice stranaca, jako povezana i spremna da pruži pomoć kada je to potrebno. U Vijetnamu, u gradu u kome se trenutno nalazimo, je zajednica znatno manja. Međutim i ta mala zajednica, spremna je na pomoć a nadam se da ćemo u budućnosti osim druženja organizovati i neke aktivnosti“, zaključuje svoju priču iz dalekog Vijetnama Jovana Purić.