Dragi moj prijatelju, u životu kažu da je najvrijednija stvar koju možemo da posjedujemo znanje. Pišem ti ovo jer grad Zenica, grad koji je i kod tebe poznat kao grad radnika, željeza i industrije došao do takvog stanja, da znanje više nema cijenu. Da ljudi koji „znaju“ odavno su otišli, manjina u naš glavni grad, većina u zemlje gdje njihovo znanje biva pravedno nagrađeno i cijenjeno.
Govorili su i govore, prijatelju moj da znanje uvijek nađe put i da kvalitet nikada ne može biti u sjeni ostalog. Nažalost, došlo je vrijeme mraka, vrijeme kada svijetlo znanja ne prodire kroz tamne oblake gluposti, bahatosti i bezobrazluka. Danas je moj grad samo sjena onoga što je bio kako se učestalo govori u narodu, mahali i čaršiji „prije rata“. Grad industrije, grad metala je samo blijeda slika nekadašnjeg giganta. Teško je objasniti šta je razlog tome. Ima i do nas, a ima i do njih. Mnogi danas ne žele da se bave poslovima gdje za marke „ruke uprljati moraju“. Svi bi da rade prijatne poslove, kancelarijske, da lagodno uživaju u slobodnim vikendima i mirno čekaju penziju u nekom preduzeću, po mogućnosti državnom. Ta preduzeća odavno su puna rođaka, tetića, dajdžića i ostale rodbine usko familijarno povezane sa strankom i personama koje vedre i oblače nad tmurnom Zenicom.
Ono malo industrije što je ostalo je žila kucavica ovog grada i hrani desetinu stanovništva. Ostatak zaposlenih je zaposlen preko poznanstva, stranke ili ucjene u administraciji, a ono malo ljudi što radi u ostalim granama u mom gradu, rade za novac koji nije dovoljan ni da osnovne komunalne troškove pokrije.
Zato je, druže u mom gradu broj nezaposlenih skoro jednak broju zaposlenih. Zato je druže svo znanje grada Zenice preselilo i odselilo u mjesta i gradove gdje će više cijenjeno biti.
Teško je, znam. Ni diploma najboljih fakulteta, a ni certifikati, priznanja i ono najvažnije vaše znanje u glavi vam ne može pomoći ako nemate odgovarajuću krvnu sliku.
I šta da rade svi oni koji nemaju rođake? Jedini poslovi koji su uvijek dostupni su u ugostiteljskim objektima, kladionicama i trgovinama kojih ne manjka u ovom gradu, ali poslovi za koje krv date, a dobijete dvjestotinjak eura i jedan slobodan vikend mjesečno.
Teško je zaista graditi budućnost u gradu iz kojeg čitave porodice odlaze bez osvrtanja. Grad u kojem iza ugla ne stoji ništa što bi dalo i najmanji znak da nas čeka bolje sutra.
Zato, prijatelju moj, teško će biti stvoriti budućnost, ali radi sebe i svoje djece i budućnosti rodne grude, moramo se boriti da situaciju promjenimo. Krajnje je vrijeme da okrenemo sve ovo u svoju korist. Zato ti i pišem, jer vjerujem da nas isti problemi muče i da nepotizam, mržnja i neznanje bdiju nad mojim, ali i tvojim gradom.
Vrijeme je da pokrenem nešto, ali sam ne mogu. Veliki pozdrav i čuvaj se, prijatelju moj!
