Centar za istraživačko novinarstvo Kruševac – CINK i Udruženje građana ZenicaBlog realizuju projekat “Pisma prijateljstva”.
Dobar je dan prijatelju!
Nedavno sam bio kod svoje rodbine na selu i zaista je bilo divno iskustvo. Svjež zrak, porodična atmosfera i mnoge druge stvari koje razdvajaju selo od grada su uljepšavale svaki dan boravka gore.
Žale se stari, odlazi omladina. Mislim se u sebi odlaze i iz grada, ali zaista kada čovjek stane i razmisli situacija nije ni malo lijepa. Sve je manje onih što žele da budu tamo gdje su rođeni, čak ako je u pitanju i grad. Mladi na selu nisu više kao nekada.
Svi oni i one danas žele dobar posao u kancelariji u nekoj jakoj firmi i novi stan u gradu, automobil i porodicu koja će na selo dolaziti za vikende i blagdane da obiđe najmilije. Razumijem i starije kojima to teško pada, ipak su oni odrasli tu kao i njihovi roditelji i djedovi i ne mogu da se pomire sa tim da danas je došlo vrijeme kad njihova djeca ne žele da ostanu tu, da rade ono što su oni radili, jer je došlo vrijeme drugačijih snova i ideja.
Zapitam se, šta li je to što je ubilo selo? Da li je to tehnologija i otvaranje svijetu ili nešto drugo. Možda su mladi shvatili da se lagodnije živi u gradu, a čovjek ko čovjek uvijek želi da mu je bolje i ljepše. Tada shvatiš da u stvari problem je u nama, jer sela u svijetu već odavno ne zaostaju za gradom već su modernizovana. Naš problem je što su sela zapela u prošlosti, kao i gradovi, ali u dosta daljoj nažalost.
Moji rođaci misle da je poljoprivreda zanimanje za robove i one koji ništa nisu postigli u životu. Teško im je zaista prijatelju objasniti da u svijetu postoje ljudi koji su carstva izgradili na poljoprivredi i stočarstvu. I kod nas ima primjera, komšija Hamid ima pravu malu farmu i pored farme na kojoj ima desetine krava, stotine kokoški, obrađuje dulume zemlje i uzgaja maline, krompir i druge kulture. Hamid je zahvaljujući svom radu, zemlji i životinjama iškolovao tri sina i 2 kčerke, koji su kao i svi mladi pobjegli od seoskog ognjišta u velike gradove i tmurne betonske naseobine.
Ono malo mladih što ostane na selu obično uživaju u životu i dosta su veseliji i relaksiraniji od svojih vršnjaka u gradu. Selo k’o selo ima tu dušu i atmosferu tromosti, ali discipline i rada. Brzina koja ubija duše u gradu, na selu je eliminisana i zato su ljudi dosta vedriji, pristupačniji i veseliji na selu. Selo k’o selo zaista ima veliki problem kako zadržati omladinu, ali isto tako omladina ima problem u glavi ako misli da je život bolji tamo negdje drugdje i da je njihov dom najgore mjesto na svijetu. Do nas je da stvorimo ideju da se može biti moderan i u trendu sa sadašnjošću i živjeti na selu. Biti na selu ne mora biti znak da je čovjek gluplji, zaostao ili manje vrijedan. Takve predrasude upravo i tjeraju generacije sa sela. Da nema sela ne bi bilo ni grada, a ako ovako nastave izumirati teška nas muka čeka u budućnosti. Selo nas hrani i na tome uvijek trebamo biti zahvalni, a mladi na selu moraju shvatiti da ono što rade u životu je veliko za sve nas. Nije riješenje otići i ostaviti sve jer ti se pružila prilika, treba znati otići, naučiti i vratiti se. Kad se vratiš svoje znanje primjeniti da olakšaš život i sebi i svojoj porodici.
Moj prijatelju, sela umiru, mladi odlaze.
Do nas je, zar ne?
