Centar za istraživačko novinarstvo Kruševac – CINK i Udruženje građana ZenicaBlog realizuju projekat “Pisma prijateljstva”.
U duhu ovog pisma reći ću, DRUŽE stari kako si?
Ovih dana mnogo je govora o jednom čovjeku koji je obilježio jedno prošlo doba. Stari kažu, maj je njegov mjesec.
Ljudi ovdje vole reći „eh kako je lijepo bilo za vrijeme one države“ a mladi to redovno upijaju i razmišljaju o tome. Većina stvari koje mladi znaju o Jugoslaviji je upravo od njihovih roditelja, starijih rođaka i djedova. Mala manjina na internetu istražuje o državi u kojoj su odrasli njihovi roditelji i oni prije njih.
U Zenici sve što postoji ljudi zahvaljuju Titu i Jugoslaviji. Zenica je Željezara, a Željezaru je podigla Jugoslavija. Tako razmišljaju ljudi ovdje, iako to nije potpuna istina, jer je Željezara postojala na tom istom mjestu i prije SFRJ i Tita. Upravo zbog Željezara Zenica je postala veliki grad i ljudi su doseljavali u ovaj grad da rade. Danas, djeca tih ljudi žive u Zenici i naravno da imaju lijepo mišljenje o onome što je njihove očeve i djedove dovelo u Zenicu, o SFR Jugoslaviji.
Mladi k’o mladi ne razmišljaju puno ni o prošlosti ni o budućnosti. Ono malo mišljenja što imaju o ovome, je pozitivno. Studenti, srednjoškolci u većini smatraju Jugoslaviju nedosanjanim snom i krive zvijezde na nebu i sve oko sebe zašto nisu rođeni prije trideset, četrdeset godina da žive u zemlji u kojoj je pravljena onako dobro muzika, filmovi, u kojoj se igrao vrhunski sport i u kojem je raja bila ispred svega. BiH, a i Zenica i dalje žive jugoslovenski san, jer gledajući sa druge strane BiH i jeste Jugoslavija u malom.
Kao i sve u životu prošlosti se sjećamo samo kroz najljepše slike, a oni koji nisu doživjeli to saznaju samo ono divno i lijepo. Stari kada pričaju o tome pričaju kao o raju na zemlji, a ja imam običaj reći naravno da je bilo ljepše vama tada nego sada jer ste tad bili mladi i imali život pred vama, a sad ste stari i na kraju puta.
Ipak, SFR Jugoslavija je ostavila veliki trag u našim životima u Zenici. Mladi ljudi prizivaju da život bude kao nekad, ali ne prizivaju državu da se vrati. Mladi žele taj život, kvalitet života, ali ne i državu.
Danas kad svaka strana piše historije shvatamo da mnogo šta se dešavalo i da je upravo ta SFR Jugoslavija i njen sistem krivi za ono što se desilo devedesetih.
Mladi žele bolji život, a ne SFR Jugoslaviju. Žele dijelove života koji su postojali u SFR Jugoslaviji. Mladi žele budućnost, koje danas nema, a nekada je postojala.
Šta će mladi dobiti? Veliko je pitanje, ali ono što se zna je da mladi vole ostavštine prošlosti, ostavštine jednog ljepšeg i bezbrižnijeg vremena.
SFJ Jugoslavija ostaje idealizirana slika u glavama, a sadašnjost postaje i ostaje tužna siva tmurna sudbina naših života.
Druže moj, prijatelju, pišem ti ovo jer treba da znaš da niko nikog ne mrzi, već samo želi sebi i svojima bolji život. SFR Jugoslavija je nudila bolji život, a kada je prestala da bude oaza budućnosti urušila se u beznađe.
I tako čekamo dan kada će doći novi Tito i nova Jugoslavija da nas dignu iz prašine i vrate život dostojan čovjek u Zenicu, BiH, ali i u sve države bivše Jugoslavije.
Do idućeg puta, ako bude zdravlja, čujemo se i nadam se vidimo, druže moj!
