PISMA PRIJATELJSTVA: Šta mladi znaju o SFR Jugoslaviji?

Centar za istraživačko novinarstvo Kruševac – CINK i Udruženje građana ZenicaBlog realizuju projekat “Pisma prijateljstva”.

Dobar li si mi druže?

Kako si? Kako je tamo u Bosni? Zenica, ako se ne varam? Valjalo bi da pogledam naša prethodna pisma i da malo osvežim pamćenje. Elem, ne bih da dužim sa pozdravima jer bih voleo da što pre pređem na stvar i postavim ti neka pitanja koja su me mučila proteklih par dana.

Prošli čas istorije je bio prilično haotičan s obzirom da je tema koju smo obrađivali bila SFR Jugoslavija, okolnosti pod kojima je nastala kao i život ljudi u njoj. U odeljenju imamo grupicu „patriota“, tako da možeš misliti kakva je pometnja nastala. Ne znam koliko je poželjno pominjati nacionalne ekstreme u razgovoru sa osobom druge nacionalnosti ali znam da je svakako poželjno razmeniti mišljenje o tome jer verujem da si i ti prošao kroz slične situacije i da ti nije bilo baš svejedno. Ja sam po sebi nisam nacionalista, a i bio sam u prilici da upoznam ljude različitih nacionalnosti i veroispovesti i poštujm raznolikost.

Dres fudbalske reprezentacije SFR Jugoslavije

Moje znanje o SFRJ je diskutabilno i dosta skučeno. Informisao sam se preko Jutjuba i Vikipedije, kao i iz nekih časopisa i novina. Kad malo bolje razmislim mislim da je neinformisanost glavni razlog zbog čega mladi ljudi sa Balkana tako slabo i negativno posmatraju Jugoslaviju, bar oni mlađi, rođeni posle ratova. Zato što su fokusirani gotovo isključivo na njen raspad ali ne i na nju samu.

SFRJ posmatram kroz prizmu kulturnog života ljudi. Kada mi neko pomene neki grad prvo čega ću se setiti su bendovi i muzičari odatle. Iz razgovora sa ocem, majkom, dedom, babom i profesorima sam saznao još ponešto. Sada postoji i vremenska razdaljina pa se mogu videti i posledice svega toga.

Kažu da je Jugoslavija bila izuzetno bezbedna država. Poznata je ona uzrečica naših dedova: “Eh, u moje vreme si mogao na klupi da spavaš i niko te ne bi dirao.”, i nije nastala bez razloga. Policija je revnosno, ponekad malo previše, obavljala svoj posao. Kriminalaca nije bilo, bar ne ovih krupnijih i organizovanijih, ošišanih na kratko sa utokama.

Pročitao sam negde da im je Josip Broz dozvolio da rade to što rade u inostranstvu pod uslovom da obavljaju određene prljave poslove za njega i državu. Ti isti kriminalci su devedesetih postali nešto sasvim poželjno s obzirom na to da su kočnice u društvu popustile, tako da je ovo bio mač sa dve oštrice. Na ove “krimose” su kasnije počeli da se ugledaju deca iz moje ali i starijih i mlađih generacija.

Vodila se stroga kontrola svega što se prikazuje na televiziji i radiju i knjiga koje su izlazile, tako da su ono što bi mi danas posmatrali kao bezopasno ili čak smešno sklanjali sa ekrana. Sumnjam da bi ovako nešto moglo da se sprovede danas uzevši u obzir da su nam umesto televizora (koje nisu svi imali u to vreme) dostupni telefoni i tableti. Baba i deda su mi često pričali da su im plate bile poprilično velike, toliko velike da bi po dolasku sa letovanja imali kusur od tričavih dvadeset hiljada dinara i da bi ih čekala još veća plata. Uslovi rada su im , navodno, bili odlični, jer se vodila velika briga o radničkoj klasi (“afkors”).

U SFR Jugoslaviji mladi su masovno učestvovali na omladinskim radnim akcijama

Ali šta još da pomenem? Osim što nabrajam podatke s vrha glave koje sam pokupio s interneta ili u školi? Niti mi se sviđa Jugoslavija kao država i kao ideja, niti sam protiv toga. Sve što se govori, piše ili raspravlja o njoj uzimam ne sa šakom već džakom soli, s obzirom u kakvom vremenu odrastam. Smeta mi kada klinčadija mojih godina ili ne dao Bog mlađa, čak peti ili šesti razred osnovne škole, umišlja da ima neko opširno znanje o SFRJ. I to znanje pokupljeno u fragmentima i uzeto zdravo za gotovo.

Stariji sugrađani, oni koji su dobar deo života ili makar deo mladosti proveli u bivšoj Jugi, mogu biti objektivniji (nije kao da se može biti sto posto objektivan), i njihovo mišljenje ume da bude iskrivljeno frustriranošću, zbunjenošću ili senilnošću. Mogu reći da me pri savkoj novoj konverzaciji na ovu temu zaskoče prva dva. Period devedesetih, u čijem vakuumu mlađi posmatraju Jugoslaviju, me fascinira jer je tako mračan i haotičan, ali potraga za činjenicama o tom vremenu je jalova rabota s obzirom na to da se činjenice mrcvare kako bi se manipulisalo ljudima.

Usreći me i kaži mi da si i ti zbunjen kao i ja. Odgovori kad god poželiš, nije ovo tema o kojoj se može dobro promisliti za kratko vreme.

Veliki pozdrav iz Kruševca