Centar za istraživačko novinarstvo Kruševac – CINK i Udruženje građana ZenicaBlog realizuju projekat “Pisma prijateljstva”.
Druže moj,
teško je reći bilo šta, a da čovjek ne osjeti gorak okus u ustima. Ljudi odlaze. Odlaze svi, mladi, stari, oženjeni, neoženjeni, sa porodicama, bez porodica, nezaposleni, zaposleni… Odlaze svi, jer više ne mogu da trpe.
Kažu ljudi odlazi se iz Zenice i Bosne zbog nezaposlenosti, zbog malih plata, zbog nepotizma, zbog maltretiranja svakog onog radnika koji radi u privatnom sektoru. A ja gledam druže i vidim da odlaze i oni koji rade, da odlaze i oni koji imaju dobre plate, topli dom i porodicu.
Pitam se i ja, a vjerovatno ćeš i ti zašto odlaze ti ljudi? Ljudi odlaze zbog nepravde. Ljudi odlaze, jer ne mogu više da gledaju i da trpe nepravdu i da čekaju na bolje sutra koje možda nikada neće doći. Platu imaju, ali zadovoljstvo ne. Ljudi vjeruju i govore da nisu dovoljno plaćeni za ono što rade. Tako sada imamo i one koji ne rade, a većina su, a i one koji rade a nezadovoljni su. Tako dođemo do toga da svi su tu, a niko nije sretan.
Mene nije strah reći da pola mojih vršnjaka više nije tu, već studiraju ili rade u EU. Brine me druže to, što pričajući sa mlađima shvatam, ne da samo žele otići, već oni ne žele ni pokušati stvoriti sebi život ovdje. Do čega smo se to doveli? U mom gradu ne postoji više ni želja za životom, a šta mi imamo osim želja i snova. Mladima su ubili snove, a sa snovima su ubili i budućnost.
Stariji odlaze, vršnjaci se spremaju, mlađi pripremaju i na kraju sebe pitaš ko će ostati?
Da li ovaj grad zaslužuje da bude napušten, bez mladosti, budućnosti i inovacija. Ako ubrzo se situacija ne promjeni, teško će biti bilo šta reći o nama i o Zenici.
Jedini posao koji ovdje možeš uvijek da nađeš je posao konobara ili radnika u kladionici. Industrija je već godinama na izdisaju iako je ovo nekadašnji centar industrije. A i do nas je, jer niko više ne želi da bude zanatlija, ne zbog plate, već zbog teškoće posla. Gledajući vijesti i prateći internet portale čovjek u Zenici, ali i u BiH može samo zaključiti da bolje biti neće, a gore biti ne može. Crna slika koja se plasira svaki dan nama i o nama ubija i onu najmanju želju da se stvori i pojavi nešto novo i drugačije.
Nije više stvar ni novca, stvar je zadovoljstva i sreće. Ljudi u ovom gradu više nisu srećni, šta god radili. Okolina osuđuje svakog onoga koji se usudi iskočiti iz šina i uraditi nešto novo, drugačije i svojom mahnitom reakcijom takve tjera ili vraća u kolotečinu prosječnosti.
Zaista je teško gledati kako generacije odlaze i gube se u daljinama, bez snova i mogućnosti da budućnost grade na svom ognjištu. Fakultetska diploma više nije garant sretnog života, a ono što je žalosno da ljudi edukovani za visoka zanimanja, odlaze u inostranstvo i rade poslove van svoje struke, poslove nisko kvalifikovanih radnika ali za novac, koji u Zenici nisu mogli dobiti ni za lošiji posao, niti posao iz svoje struke. Dok se raspravlja o tome čija je zemlja, ko će se odvojiti, gdje će ko šta napraviti i kome u inat nešto učiniti, rijeke ljudi odlaze u zemlje gdje je dnevna politika zanimacija onih dokonih ljudi koji nemaju šta da rade. Kod nas je upravo takvo vrijeme, vrijeme ljudi bez obaveza, vrijeme ljudi sa viškom slobodnog vremena.
Da li će nekada doći bolji dani? Ja se nadam, iako većina više nadu nema. Ali šta smo mi bez nade, nego prazne duše koje idu linijom manjeg otpora. Naša obaveza je da se borimo, zašto se onda predajemo i pomirujemo sa sudbinom odlaska. Na nama je da pokrenemo stvari oko sebe i da od sebe krenemo i napravimo nešto za sebe i svoju zajednicu. Ako to ne uradimo, odlazak će biti sve masovniji i u ovom gradu će sivo jutro dočekivati tek po koji pas lutalica, penzioner i blagi vjetar koji nosi ustajali zrak nizvodno. Druže, mladi odlaze zbog siromastva i nepravde, vrijeme je da to zaustavimo dok nije prekasno.
Lijep pozdrav, tvoj prijatelj iz Zenice
